‏ 1 Kings 1

1A car David ostarje i bi vremenit, i koliko ga pokrivahu haljinama ne mogaše se zagrijati. 2Tada mu rekoše sluge njegove: neka potraže caru gospodaru našemu mladu djevojku, pa ona neka stoji pred carem i dvori ga, i na krilu neka mu spava, da se zagrijeva car gospodar naš.

3I potražiše lijepu djevojku po svijem krajevima Izrailjskim, i nađoše Avisagu Sunamku, te je dovedoše caru. 4A ta djevojka bijaše vrlo lijepa, i dvoraše cara i služaše mu: ali je car ne pozna.

5A Adonija sin Agitin podiže se govoreći: ja ću biti car. I nabavi sebi kola i konjika, i pedeset ljudi koji trčahu pred njim. 6I otac ga nigda ne nakara, niti mu reče: zašto radiš tako? A on bješe vrlo lijep, i mati ga rodi iza Avesaloma.

7I dogovaraše se s Joavom sinom Serujinim i s Avijatarom sveštenikom, koji pomagahu Adoniji. 8Ali Sadok sveštenik i Venaja sin Jodajev i Natan prorok i Semej i Rej i junaci Davidovi ne pristaše za Adonijom.

9Tada nakla Adonija ovaca i volova i ugojene stoke kod kamena Zoeleta, koji je kod izvora Rogila, i pozva svu braću svoju, sinove careve, i sve ljude od Jude, sluge careve; 10Ali ne pozva Natana proroka, ni Venaje, ni ostalijeh junaka, ni Solomuna brata svojega.

11Tada reče Natan Vitsaveji materi Solomunovoj govoreći: jesi li čula da se zacario Adonija sin Agitin? a gospodar naš David ne zna. 12Nego sada hajde, ja ću te svjetovati kako ćeš izbaviti dušu svoju i dušu sina svojega Solomuna.

13Hajde, otidi k caru Davidu i reci mu: nijesi li se ti, gospodaru moj care, zakleo sluškinji svojoj govoreći: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem? Zašto se dakle zacari Adonija? 14I gle, dok ti još budeš ondje govoreći s carem, ja ću doći za tobom, i dopuniću tvoje riječi.

15I tako uđe Vitsaveja k caru u klijet. A car bijaše vrlo star; i Avisaga Sunamka dvoraše ga. 16I savivši se Vitsaveja pokloni se caru; a car joj reče: šta ćeš? 17A ona mu reče: gospodaru moj, ti si se zakleo Gospodom Bogom svojim sluškinji svojoj: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem.

18A sada evo Adonija se zacari, a ti, gospodaru moj care, i ne znaš. 19Naklao je volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozvao sve sinove careve, i Avijatara sveštenika i Joava vojvodu; a Solomuna sluge tvojega nije pozvao.

20Sada, care gospodaru moj, oči su svega Izrailja uprte u tebe, da im kažeš ko će sjesti na prijesto tvoj, gospodaru moj care, poslije tebe. 21Inače kad gospodar moj car počine kod otaca svojih, bićemo ja i sin moj Solomun krivi.

22I gle, dok ona još govoraše caru, dođe prorok Natan. 23I javiše caru govoreći: evo Natana proroka. I on stupivši pred cara pokloni se caru licem do zemlje.

24I reče Natan: care, gospodaru moj, jesi li ti kazao: Adonija će biti car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem? 25Jer otide danas i nakla volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozva sve sinove careve i vojvode i Avijatara sveštenika; i eno jedu i piju s njim i govore: da živi car Adonija.

26Mene pak, sluge tvojega, ne pozva, ni Sadoka sveštenika, ni Venaje sina Jodajeva, ni Solomuna sluge tvojega. 27Je li to car gospodar moj naredio? ne kazav sluzi svojemu ko će sjesti na prijesto gospodara mojega cara poslije njega.

28A car David odgovori i reče: zovite mi Vitsaveju. I ona dođe pred cara, i stade pred carem. 29Tada se zakle car govoreći: tako da je živ Gospod, koji je izbavio dušu moju od svake nevolje, 30Kako sam ti se zakleo Gospodom Bogom Izrailjevim rekavši: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem mjesto mene, tako ću učiniti danas. 31Tada Vitsaveja savi se licem do zemlje i pokloni se caru, pa reče: da živi gospodar moj car David dovijeka!

32Potom reče car David: zovite mi Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju sina Jodajeva. I oni dođoše pred cara. 33A car im reče: uzmite sa sobom sluge gospodara svojega, i posadite Solomuna sina mojega na moju mazgu i odvedite ga do Giona; 34I neka ga ondje Sadok sveštenik i Natan prorok pomažu za cara nad Izrailjem, i zatrubite u trubu i recite: da živi car Solomun!

35Potom se vratite za njim, i on neka dođe i sjede na prijesto moj i caruje mjesto mene; jer sam njega odredio da bude vođ Izrailju i Judi. 36A Venaja sin Jodajev odgovori caru i reče: amin! neka tako reče Gospod Bog gospodara mojega cara. 37Kako je Gospod bio s gospodarem mojim carem tako neka bude i sa Solomunom, i neka podigne prijesto njegov još više nego prijesto gospodara mojega cara Davida.

38I tako otide Sadok sveštenik i Natan prorok i Venaja sin Jodajev i Hereteji i Feleteji, i posadiše Solomuna na mazgu cara Davida i odvedoše ga do Giona. 39I Sadok sveštenik uze rog s uljem iz šatora, i pomaza Solomuna. Potom zatrubiše u trubu i sav narod reče: da živi car Solomun! 40I sav narod pođe za njim, i narod sviraše u svirale i veseljaše se veoma da se zemlja razlijegaše od vike njihove.

41I začu Adonija i sve zvanice koje bijahu s njim, pošto jedoše; začu i Joav glas trubni, pa reče: kaka je to vika i vreva u gradu? 42I dokle on još govoraše, gle, dođe Jonatan sin Avijatara sveštenika; i Adonija mu reče: hodi, jer si junak i nosiš dobre glase.

43A Jonatan odgovori i reče Adoniji: ta, gospodar naš car David postavi Solomuna carem. 44Jer car posla s njim Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju sina Jodajeva, i Hereteje i Feleteje, i posadiše ga na carevu mazgu. 45I pomazaše ga Sadok sveštenik i Natan prorok kod Giona za cara, i otidoše odande veseleći se tako da je grad uzavreo; to je vika koju čuste.

46I Solomun je već sjeo na carski prijesto. 47I došle su sluge careve, i blagosloviše gospodara našega cara Davida govoreći: da Bog proslavi ime Solomunovo još većma nego tvoje, i prijesto njegov da podigne još više nego tvoj. I pokloni se car na postelji svojoj. 48Još ovako reče car: da je blagosloven Gospod Bog Izrailjev, koji dade danas ko će sjedjeti na prijestolu mojemu, da vide moje oči.

49Tada se prepadoše, i ustaše sve zvanice Adonijine, i otidoše svak svojim putem. 50A Adonija bojeći se Solomuna usta i otide, i uhvati se za rogove oltaru. 51I javiše Solomunu govoreći: eno, Adonija se uplašio od cara Solomuna, i eno ga, uhvatio se za rogove oltaru, i veli: neka mi se zakune car Solomun da neće ubiti sluge svojega mačem.

52A Solomun reče: ako bude pošten čovjek, ni dlaka s glave njegove neće pasti na zemlju; ali ako se nađe zlo na njemu, poginuće. I tako posla car Solomun, te ga dovedoše od oltara; i kad dođe, pokloni se caru Solomunu; a Solomun mu reče: idi kući svojoj.

53