‏ 1 Kings 2

1A kad dođe vrijeme Davidu da umre, zapovjedi Solomunu sinu svojemu govoreći: 2Ja idem kuda ide sve na zemlji; a ti budi hrabar i budi čovjek. 3I drži što ti je Gospod Bog tvoj zapovjedio da držiš, hodeći putovima njegovim i držeći uredbe njegove i zapovijesti njegove i zakone njegove i svjedočanstva njegova, kako je napisano u zakonu Mojsijevu, da bi napredovao u svemu što uzradiš i za čim se god okreneš, 4Da bi Gospod ispunio riječ svoju koju mi je rekao govoreći: ako uspaze sinovi tvoji na put svoj hodeći preda mnom vjerno, svijem srcem svojim i svom dušom svojom, tada ti neće nestati čovjeka na prijestolu Izrailjevu.

5A ti znaš šta mi je učinio Joav sin Serujin, šta je učinio dvjema vojvodama Izrailjevijem, Aveniru sinu Nirovu i Amasi sinu Jeterovu, koje ubi prolivši u miru krv kao u ratu, i okalja krvlju kao u ratu pojas svoj oko sebe, i obuću svoju na nogu. 6Učini dakle po mudrosti svojoj, i nemoj dati da se sijeda glava njegova spusti s mirom u grob.

7Sinovima pak Varzelaja od Galada učini milost, i neka budu među onima koji jedu za tvojim stolom, jer su tako došli k meni kad sam bježao od Avesaloma brata tvojega.

8I eto, kod tebe je Simej sin Girin od Venijamina iz Vaurima, koji me je ljuto ružio kad iđah u Mahanajim; ali mi dođe na susret na Jordan, i zakleh mu se Gospodom rekavši: neću te ubiti mačem. 9Ali mu ti nemoj oprostiti, jer si mudar čovjek i znaćeš šta ćeš mu učiniti, da opraviš sijedu glavu njegovu s krvlju u grob.

10Tako počinu David kod otaca svojih, i bi pogreben u gradu Davidovu. 11A carova David nad Izrailjem četrdeset godina: u Hevronu carova sedam godina, a u Jerusalimu carova trideset i tri godine. 12I Solomun sjede na prijesto Davida oca svojega, i carstvo se njegovo utvrdi jako.

13Tada dođe Adonija sin Agitin k Vitsaveji materi Solomunovoj; a ona reče: jesi li dobro došao? A on reče: dobro. 14Potom reče: imam nešto da ti kažem. A ona reče: govori. 15Tada reče: ti znaš da je moje bilo carstvo, i da je u mene bio upro oči sav Izrailj da ja budem car; ali se carstvo prenese i dopade bratu mojemu, jer mu ga Gospod dade.

16Zato te sada molim za jedno; nemoj me odbiti. A ona mu reče: govori. 17A on reče: govori caru Solomunu, jer ti on neće odbiti, neka mi da za ženu Avisagu Sunamku. 18A Vitsaveja reče: dobro, ja ću govoriti caru za te.

19I dođe Vitsaveja k caru Solomunu da mu govori za Adoniju; a car usta i srete je i pokloniv joj se sjede na svoj prijesto, i zapovjedi te namjestiše stolicu materi njegovoj, i ona sjede njemu s desne strane. 20Tada ona reče: iskala bih od tebe jednu malu stvar, nemoj me odbiti. A car joj reče: išti, majko, neću te odbiti. 21Ona reče: podaj Avisagu Sunamku Adoniji bratu svojemu za ženu.

22A car Solomun odgovori materi svojoj i reče: zašto išteš Avisagu Sunamku za Adoniju? išti i carstvo za nj, jer je on brat moj stariji i ima uza se Avijatara sveštenika i Joava sina Serujina. 23I zakle se car Solomun Gospodom govoreći: tako da mi učini Bog i tako da doda, sebi na smrt kaza to Adonija danas.

24I zato, tako da je živ Gospod, koji me je utvrdio i posadio me na prijestolu Davida oca mojega, i koji mi je načinio kuću kao što je rekao, danas će poginuti Adonija. 25I posla car Solomun Venaju sina Jodajeva, koji uloži na nj, te pogibe.

26A Avijataru svešteniku reče car: idi u Anatot na njivu svoju, jer si zaslužio smrt, ali te neću danas pogubiti, jer si nosio kovčeg Gospodnji pred Davidom ocem mojim i podnosio si sve nevolje koje je podnosio otac moj. 27Tako Solomun svrgne Avijatara da ne bude sveštenik Gospodnji, da ispuni riječ Gospodnju što reče u Silomu za dom Ilijev.

28I ovaj glas dođe do Joava; a Joav bješe pristao za Adonijom, premda za Avesalomom ne bješe pristao; i uteče Joav u šator Gospodnji i uhvati se za rogove oltaru. 29I javiše caru Solomunu: Joav uteče u šator Gospodnji, i eno ga kod oltara. A Solomun posla Venaju sina Jodajeva govoreći: idi, uloži na nj.

30I ušav Venaja u šator Gospodnji reče mu: car je kazao: izidi. A on reče: neću; nego ovdje hoću da umrem. A Venaja javi caru govoreći: tako reče Joav i tako mi odgovori. 31A car mu reče: učini kako je rekao, uloži na nj, i pogrebi ga, i skini s mene i s doma oca mojega krv pravu koju je prolio Joav.

32I neka Gospod obrati krv njegovu na njegovu glavu, što uloži na dva čovjeka pravednija i bolja od sebe, i ubi ih mačem bez znanja oca mojega Davida: Avenira sina Nirova vojvodu Izrailjeva i Amasu sina Jeterova vojvodu Judina; 33Neka se dakle krv njihova vrati na glavu Joavovu i na glavu sjemena njegova dovijeka; a Davidu i sjemenu njegovu i domu njegovu i prijestolu njegovu neka bude mir dovijeka od Gospoda.

34I otide Venaja sin Jodajev, i uloži na nj i pogubi ga, i bi pogreben kod kuće svoje u pustinji. 35Tada postavi car Venaju sina Jodajeva na njegovo mjesto nad vojskom, a Sadoka sveštenika postavi car na mjesto Avijatarovo.

36Potom posla car i dozva Simeja, i reče mu: sagradi sebi kuću u Jerusalimu, pa tu sjedi, i ne izlazi odatle nikuda. 37Jer u koji dan izideš i prijeđeš preko potoka Kedrona, znaj zacijelo da ćeš poginuti, i krv će tvoja pasti na tvoju glavu. 38A Simej reče caru: dobra je ta riječ; kako je rekao gospodar moj car, tako će učiniti sluga tvoj. I sjedje Simej u Jerusalimu dugo vremena.

39Ali se dogodi poslije tri godine, te utekoše dvije sluge Simejeve k Ahisu sinu Mašinu caru Gatskom. I bi javljeno Simeju: eno ti slugu u Gatu. 40Tada usta Simej, i osamari svoga magarca, i otide u Gat k Ahisu da traži sluge svoje. I vrati se Simej, i dovede natrag sluge svoje iz Gata.

41I javiše Solomunu da je Simej bio otišao iz Jerusalima u Gat, i da se vratio. 42Tada car poslav dozva Simeja, i reče mu: nijesam li te zakleo Gospodom i nijesam li ti tvrdo rekao: u koji dan izideš kuda mu drago, znaj zacijelo da ćeš poginuti? I ti mi reče: dobra je ta riječ koju čuh.

43Zašto dakle nijesi držao zakletve Gospodnje i zapovijesti koju sam ti zapovjedio? 44Potom reče car Simeju: ti znaš sve zlo za koje zna srce tvoje, što si učinio Davidu ocu mojemu; Gospod vraća tvoje zlo na tvoju glavu.

45A car će Solomun biti blagosloven i prijesto Davidov utvrđen pred Gospodom dovijeka. I zapovjedi car Venaji sinu Jodajevu, te izide i uloži na nj, te pogibe. I carstvo se utvrdi u ruci Solomunovoj.

46