‏ Acts 16

1Dođe pak u Dervu i u Listru, i gle, ondje bješe neki učenik, po imenu Timotije, sin neke žene Jevrejke koja vjerovaše, a oca Grka; 2Za njega dobro svjedočahu braća koja bijahu u Listri i u Ikoniji. 3Ovoga namisli Pavle da uzme sa sobom; i uze ga, i obreza Jevreja radi koji bijahu u onijem mjestima: jer svi znadijahu oca njegova da bješe Grk.

4I kad prolažahu po gradovima, predavaše im da drže uredbe koje urediše apostoli i starješine u Jerusalimu. 5A crkve se utvrđivahu u vjeri, i svaki dan bivaše ih više.

6A kad prođoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh sveti govoriti riječ u Aziji. 7A kad dođoše u Misiju šćadijahu da idu u Vitiniju, i Duh ne dade. 8A kad prođoše Misiju, siđoše u Troadu.

9I Pavlu se javi utvara noću: bješe jedan čovjek iz Maćedonije, i stajaše moleći ga i govoreći: dođi u Maćedoniju i pomozi nam. 10A kad vidje utvaru, odmah gledasmo da iziđemo u Maćedoniju, doznavši da nas Gospod pozva da im propovijedamo jevanđelje.

11A kad se odvezosmo iz Troade, dođosmo u Samotrak, i sjutradan u Neapolj, 12A odande u Filibu, koje je prvi grad zemlje Maćedonije, naselje Rimsko; i u onom gradu ostasmo nekoliko dana. 13A u dan subotni iziđosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja; i sjedavši govorismo k ženama koje se bijahu sabrale.

14I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše: i Gospod otvori srce njezino da pazi na riječi Pavlove. 15A kad se krsti ona i kuća njezina, moljaše nas govoreći: ako mislite da ja vjerujem Gospoda, uđite u moju kuću i živite. I natjera nas.

16A dogodi se kad iđasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogađački i vračajući donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima. 17Ova pođe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreći: ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija. 18I ovako činjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziđi iz nje. I iziđe u taj čas.

19A kad vidješe njezini gospodari da iziđe nad njihova dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima. 20I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: ovi su ljudi Jevreji, i mute po našemu gradu, 21I propovijedaju običaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.

22I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju. 23I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamničaru da ih dobro čuva. 24Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.

25A u ponoći bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu. 26A ujedanput tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnički; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.

27A kad se probudi tamničar i vidje otvorena vrata tamnička, izvadi nož i šćaše da se ubije, misleći da su pobjegli sužnji. 28A Pavle povika zdravo govoreći: ne čini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.

29A on zaiskavši svijeću uletje i drkćući pripade k Pavlu i Sili; 30I izvedavši ih napolje reče: gospodo! šta mi treba činiti da se spasem? 31A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.

32I kazaše mu riječ Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu. 33I uze ih u onaj sahat noći i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah. 34I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.

35A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreći: pustite ova dva čovjeka. 36A tamničar kaza riječi ove Pavlu: poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziđite i idite s mirom.

37A Pavle reče njima: izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu: i sad hoće tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka dođu i izvedu nas. 38A panduri kazaše vojvodama ove riječi; i uplašiše se kad čuše da su Rimljani; 39I došavši umoliše ih, i izvedoše moleći da iziđu iz grada.

A kad iziđoše iz tamnice, dođoše k Lidiji, i vidjevši braću utješiše ih, i otidoše.

40