‏ Acts 4

1A kad oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i vojvoda crkveni i sadukeji; 2I rasrdiše se, što oni uče ljude i javljaju u Isusu vaskrsenije iz mrtvijeh. 3I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru: jer već bješe veče. 4A od onijeh koji slušahu riječ mnogi vjerovaše, i postade broj ljudi oko pet hiljada.

5A kad bi ujutru, skupiše se knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, 6I Ana poglavar sveštenički i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda svešteničkoga; 7I metnuvši ih na srijedu pitahu: kakom silom ili u čije ime učiniste vi ovo?

8Tada Petar napunivši se Duha svetoga reče im: knezovi narodni i starješine Izrailjeve! 9Ako nas danas pitate za dobro djelo koje učinismo bolesnu čovjeku te on ozdravi: 10Da je na znanje svima vama i svemu narodu Izrailjevu da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvijeh, stoji ovaj pred vama zdrav.

11Ovo je kamen koji vi zidari odbaciste, a postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugom spasenija; 12Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojijem bi se mi mogli spasti.

13A kad vidješe slobodu Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neknjiževni i prosti, divljahu se, a znadijahu ih da bijahu s Isusom. 14A videći iscijeljenoga čovjeka gdje s njima stoji ne mogahu ništa protivu reći.

15Onda im zapovjediše da iziđu napolje iz savjeta, pa pitahu jedan drugoga 16Govoreći: šta ćete činiti ovijem ljudima? Jer veliki znak što učiniše oni poznat je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo odreći; 17Ali da se dalje ne razilazi po narodu, da im oštro zaprijetimo da više ne govore za ime ovo nikome. 18I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne spominju niti uče u ime Isusovo.

19Petar i Jovan odgovarajući rekoše im: sudite je li pravo pred Bogom da vas većma slušamo negoli Boga? 20Jer mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.

21A oni zaprijetivši im pustiše ih, ne našavši ništa kako bi ih mučili, naroda radi; jer svi hvaljahu Boga za ono što se bješe dogodilo. 22Jer onome čovjeku bješe više od četrdeset godina na kom se dogodi ovo čudo zdravlja.

23A kad ih otpustiše, dođoše k svojima, i javiše šta im rekoše glavari sveštenički i starješine. 24A oni kad čuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: Gospode Bože, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima; 25Koji ustima Davida sluge svojega reče: zašto se bune neznabošci, i narodi izmišljavaju prazne riječi?

26Sastaše se carevi zemaljski, i knezovi se sabraše ujedno na Gospoda i na Hrista njegova.

27Zaista se sabraše u ovome gradu na svetoga sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat s neznabošcima i s narodom Izrailjevijem, 28Da učine što ruka tvoja i savjet tvoj naprijed odredi da bude.

29I sad Gospode! pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama svojima da govore sa svakom slobodom riječ tvoju; 30I pružaj ruku svoju na iscjeljivanje i da znaci i čudesa bivaju imenom svetoga sina tvojega Isusa. 31I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu riječ Božiju sa slobodom.

32A u naroda koji vjerova bješe jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko. 33I apostoli s velikom silom svjedočahu za vaskrsenije Gospoda Isusa Hrista; i blagodat velika bješe na svima njima:

34Jer nijedan među njima ne bješe siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to, 35I metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše.

36A Josija, prozvani od apostola Varnava, koje znači sin utjehe, Levit rodom iz Kipra, On imadijaše njivu, i prodavši je donese novce i metnu apostolima pred noge.

37