‏ Ezekiel 12

1Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 2Sine čovječji, usred doma odmetničkoga sjediš, koji ima oči da vidi i ne vidi, ima uši da čuje i ne čuje; jer su dom odmetnički.

3Zato ti, sine čovječji, spremi što treba za seobu, i seli se obdan na njihove oči; i iseli se iz svojega mjesta na drugo mjesto na njihove oči, ne bi li vidjeli, jer su dom odmetnički.

4I iznesi stvari svoje kao kad se ko seli obdan na njihove oči, a sam izidi uveče na njihove oči kao oni koji se sele. 5Na njihove oči prokopaj zid, i iznesi svoje stvari. 6Na njihove oči digni na ramena i iznesi po mraku, lice svoje pokrij da ne vidiš zemlje, jer te dadoh da budeš znak u domu Izrailjevu.

7I učinih tako kako mi se zapovjedi; stvari svoje iznesoh obdan kao kad se seli; a uveče prokopah zid rukom; i po mraku iznesoh na ramenima noseći na njihove oči.

8A ujutru dođe mi riječ Gospodnja govoreći: 9Sine čovječji, reče li ti dom Izrailjev, dom odmetnički: što radiš? 10Reci im: ovako veli Gospod Gospod: ovo je breme za kneza koji je u Jerusalimu i za sav dom Izrailjev što je ondje.

11Reci: ja sam vam znak, kako ja učinih tako će im biti; preseliće se i otići u ropstvo. 12I knez koji je među njima noseći na ramenima po mraku će izaći; oni će prokopati zid da iznesu; on će pokriti lice svoje da ne vidi zemlje očima. 13Ali ću mu razapeti mrežu svoju i uhvatiće se u zamku moju, i odvešću ga u Vavilon, u zemlju Haldejsku, ali je neće vidjeti, a ondje će umrijeti.

14I sve koji su oko njega, pomoćnike njegove, i svu vojsku njegovu rasijaću u sve vjetrove, i izvući ću mač za njima. 15I poznaće da sam ja Gospod kad ih rasijem po narodima i razaspem po zemljama. 16A ostaviću ih nekoliko ljudi koji će ostati od mača i od gladi i od pomora da pripovijedaju sve gadove svoje među narodima u koje otidu; i poznaće da sam ja Gospod.

17Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 18Sine čovječji, hljeb svoj jedi prezajući i vodu svoju pij drkćući i brinući se.

19I reci narodu zemaljskom: ovako veli Gospod Gospod za stanovnike Jerusalimske, za zemlju Izrailjevu: hljeb će svoj jesti u brizi i vodu će svoju piti prepadajući se, jer će zemlja opustjeti i ostati bez svega što je u njoj za bezakonje svijeh koji žive u njoj. 20I gradovi u kojima žive opustjeće, i zemlja će biti pusta, i poznaćete da sam ja Gospod.

21Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 22Sine čovječji, kaka je to priča u vas o zemlji Izrailjevoj što govorite: protežu se dani, i od utvare neće biti ništa? 23Zato im reci: ovako veli Gospod Gospod: ukinuću tu priču i neću je više govoriti u Izrailju; nego im reci: blizu su dani i riječ svake utvare.

24Jer neće više biti u domu Izrailjevu zaludne utvare ni gatanja kojim se laska. 25Jer ću ja Gospod govoriti, i što rečem zbiće se; neće se više odgađati, nego za vašega vremena, dome odmetnički, reći ću riječ i izvršiću je, govori Gospod Gospod.

26Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 27Sine čovječji, gle, dom Izrailjev govori: utvara koju taj vidi, do nje ima mnogo vremena, i za daleko vrijeme taj prorokuje. Zato im reci: ovako veli Gospod Gospod: neće se više odgađati nijedna moja riječ; riječ koju rečem zbiće se, govori Gospod Gospod.

28