‏ Ezekiel 14

1Potom dođoše k meni neki od starješina Izrailjevijeh i sjedoše preda me. 2I dođe mi riječ Gospodnja govoreći: 3Sine čovječji, ovi su ljudi stavili u srca svoja gadne bogove svoje, i metnuli su preda se o što se spotiču na bezakonje svoje; traže li me doista?

4Zato govori im i reci im: ovako veli Gospod Gospod: ko je god od doma Izrailjeva stavio u srce svoje gadne bogove svoje i metnuo preda se o što se spotiče na bezakonje svoje, pa dođe k proroku, ja Gospod odgovoriću mu kad dođe za mnoštvo gadnijeh bogova njegovijeh, 5Da uhvatim dom Izrailjev za srce njihovo što su se odvratili od mene svi za gadnijem bogovima svojim.

6Zato reci domu Izrailjevu: ovako veli Gospod Gospod: obratite se i otstupite od gadnijeh bogova svojih, odvratite lice svoje od svijeh gadova svojih.

7Jer ko bi god od doma Izrailjeva ili od inostranaca koji žive u Izrailju otstupio od mene, i stavio u srce svoje gadne bogove svoje, i metnuo preda se o što će se spoticati na bezakonje svoje, pa bi došao k proroku da me upita preko njega, njemu ću odgovoriti ja sam Gospod sobom. 8I okrenuću lice svoje prema tom čovjeku, i učiniću od njega znak i priču, i istrijebiću ga iz naroda svojega, te ćete poznati da sam ja Gospod.

9I ako bi se prorok prevario, te rekao što, ja Gospod prevarih onoga proroka, i dignuću ruku svoju na nj, i istrijebiću ga iz naroda svojega Izrailja. 10I ponijeće obojica svoje bezakonje: kako je bezakonje onoga koji pita tako će biti i prorokovo bezakonje, 11Da više dom Izrailjev ne otstupa od mene i da se više ne skvrne svakojakim prijestupima svojim, nego da mi budu narod, i ja da im budem Bog, govori Gospod Gospod.

12Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 13Sine čovječji, ako mi koja zemlja zgriješi učinivši nevjeru, i ja dignem ruku svoju na nju i slomim joj potporu u hljebu, i pustim na nju glad i istrijebim u njoj ljude i stoku, 14Ako bi u njoj bila ova tri čovjeka: Noje, Danilo i Jov, oni će pravdom svojom izbaviti duše svoje, govori Gospod Gospod.

15Ako pustim ljute zvijeri u zemlju, te pomore ljude, i ona opusti da niko ne može prolaziti od zvijerja; 16Ako bi u njoj bila ta tri čovjeka, tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, neće izbaviti sinova ni kćeri, nego će se sami izbaviti, a zemlja će opustjeti.

17Ili ako mač pustim na tu zemlju, i rečem: maču, prođi tu zemlju, da istrijebim u njoj ljude i stoku; 18Ako bi ta tri čovjeka bila u njoj, tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, neće izbaviti sinova ni kćeri, nego će se sami izbaviti.

19Ili ako pustim pomor na zemlju i izlijem gnjev svoj na nju da bi krv tekla da istrijebim u njoj ljude i stoku; 20Ako bi Noje, Danilo i Jov bili u njoj, tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, neće izbaviti sina ni kćeri, nego će svoje duše izbaviti pravdom svojom.

21Jer ovako veli Gospod Gospod: akamoli kad pustim četiri ljuta zla svoja, mač i glad i zle zvijeri i pomor na Jerusalim, da istrijebim u njemu ljude i stoku.

22I opet, gle, nekoliko će ih ostati u njemu koji će se izbaviti, sinovi ili kćeri, oni će izaći k vama, i vidjećete put njihov i djela njihova, i utješićete se za zlo koje ću pustiti na Jerusalim, za sve što ću pustiti na nj. I oni će vas utješiti kad vidite put njihov i djela njihova; i poznaćete da nijesam bez uzroka učinio što sam god učinio u njemu, govori Gospod Gospod.

23