‏ John 2

1I u treći dan bi svadba u Kani Galilejskoj, i ondje bješe mati Isusova. 2A pozvan bješe i Isus i učenici njegovi na svadbu.

3I kad nesta vina, reče mati Isusova njemu: nemaju vina. 4Isus joj reče: što je meni do tebe ženo? Još nije došao moj čas. 5Reče mati njegova slugama: što god vam reče učinite.

6A ondje bijaše šest vodenijeh sudova od kamena, postavljenijeh po običaju Jevrejskoga čišćenja, koji uzimahu po dva ili po tri vedra. 7Reče im Isus: napunite sudove vode. I napuniše ih do vrha. 8I reče im: zahvatite sad i nosite kumu. I odnesoše.

9A kad okusi kum od vina koje je postalo od vode, i ne znadijaše otkuda je (a sluge znadijahu koje su zahvatile vodu), zovnu kum ženika, 10I reče mu: svaki čovjek najprije dobro vino iznosi, a kad se opiju onda rđavije; a ti si čuvao dobro vino doslije.

11Ovo učini Isus početak čudesima u Kani Galilejskoj, i pokaza slavu svoju; i učenici njegovi vjerovaše ga.

12Potom siđe u Kapernaum, on i mati njegova, i braća njegova, i učenici njegovi, i ondje stajaše ne mnogo dana.

13I blizu bješe pasha Jevrejska, i iziđe Isus u Jerusalim. 14I nađe u crkvi gdje sjede oni što prodavahu volove i ovce i golubove, i koji novce mijenjahu.

15I načinivši bič od uzica, izgna sve iz crkve, i ovce i volove; i mjenjačima prosu novce i stolove ispremeta; 16I reče onima što prodavahu golubove: nosite to odavde, i ne činite od doma oca mojega doma trgovačkoga.

17A učenici se njegovi opomenuše da u pismu stoji: revnost za kuću tvoju izjede me. 18A Jevreji odgovarajući rekoše mu: kakav nam znak pokazuješ, da to možeš činiti? 19Isus odgovori i reče im: razvalite ovu crkvu, i za tri dana ću je podignuti.

20A Jevreji rekoše: četrdeset i šest godina građena je ova crkva, i ti za tri dana da je podigneš? 21A on govoraše za crkvu tijela svojega. 22A kad usta iz mrtvijeh, opomenuše se učenici njegovi da ovo govoraše, i vjerovaše pismu i riječi koju reče Isus.

23A kad bješe u Jerusalimu na praznik pashe, mnogi vjerovaše u ime njegovo, videći čudesa njegova koja činjaše. 24Ali Isus ne povjeravaše im sebe; jer ih sve znadijaše, I ne trebaše mu da ko svjedoči za čovjeka; jer sam znadijaše šta bješe u čovjeku.

25