‏ Luke 24

1A u prvi dan nedjeljni dođoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima; 2Ali nađoše kamen odvaljen od groba. 3I ušavši ne nađoše tijela Gospoda Isusa.

4I kad se one čuđahu tome, gle, dva čovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama; 5A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga među mrtvima?

6Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji, 7Govoreći da sin čovječij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treći dan da ustane.

8I opomenuše se riječi njegovijeh. 9I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem. 10A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.

11I njima se učiniše njihove riječi kao laž, i ne vjerovaše im. 12A Petar ustavši otrča ka grobu, i natkučivši se vidje same haljine gdje leže, i otide čudeći se u sebi šta bi.

13I gle, dvojica od njih iđahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu među sobom o svima ovijem događajima.

15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iđaše s njima. 16A oči im se držahu da ga ne poznaše.

17A on im reče: kakav je to razgovor koji imate među sobom idući, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajući reče mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi čuo šta je u njemu bilo ovijeh dana?

19I reče im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazarećanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u riječi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenički i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga?

21A mi se nadasmo da je on onaj koji će izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treći dan kako to bi.

22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova dođoše govoreći da su im se anđeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i nađoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe.

25I on im reče: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uđe u slavu svoju? 27I počevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu.

28I približiše se k selu u koje iđahu, i on činjaše se da hoće dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreći: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noć. I uđe s njima da noći.

30I kad sjeđaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oči i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?

33I ustavši onaj čas, vratiše se u Jerusalim, i nađoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

36A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade među njima, i reče im: mir vam. 37A oni se uplašiše, i poplašeni budući, mišljahu da vide duha.

38I reče im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša? 39Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam. 40I ovo rekavši pokaza im ruke i noge.

41A dok oni još ne vjerovahu od radosti i čuđahu se reče im: imate li ovdje što za jelo? 42A oni mu daše komad ribe pečene, i meda u satu. 43I uzevši izjede pred njima.

44I reče im: ovo su riječi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima.

45Tada im otvori um da razumiju pismo. 46I reče im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treći dan; 47I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima počevši od Jerusalima.

48A vi ste svjedoci ovome. 49I gle, ja ću poslati obećanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obučete u silu s visine.

50I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih. 51I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo.

52I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošću. 53I bijahu jednako u crkvi hvaleći i blagosiljajući Boga. Amin.