‏ Luke 7

1A kad svrši sve riječi svoje pred narodom, dođe u Kapernaum.

2U kapetana pak jednoga bijaše sluga bolestan na umoru koji mu bješe mio. 3A kad ču za Isusa, posla k njemu starješine Judejske moleći ga da bi došao da mu iscijeli slugu. 4A oni došavši k Isusu moljahu ga lijepo govoreći: dostojan je da mu to učiniš; 5Jer ljubi narod naš, i načini nam zbornicu.

6A Isus iđaše s njima. I kad već bijahu blizu kuće, posla kapetan k njemu prijatelje govoreći mu: Gospode! ne trudi se, jer nijesam dostojan da uđeš pod moju strehu; 7Zato i ne držah sebe dostojna da ti dođem, nego samo reci riječ, i ozdraviće sluga moj. 8Jer i ja sam čovjek pod vlasti, i imam pod sobom vojnike, pa rečem jednome: idi, i ide; i drugome: dođi, i dođe; i sluzi svojemu: učini to, i učini.

9A kad to ču Isus, začudi mu se, i okrenuvši se narodu koji iđaše za njim reče: kažem vam: ni u Izrailju tolike vjere ne nađoh. 10I vrativši se poslani nađoše bolesnoga slugu zdrava.

11I potom iđaše u grad koji se zove Nain, i s njim iđahu mnogi učenici njegovi i mnoštvo naroda. 12Kad se približiše k vratima gradskijem, i gle, iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bješe udovica i naroda iz grada mnogo iđaše s njom. 13I vidjevši je Gospod sažali mu se za njom, i reče joj: ne plači. 14I pristupivši prihvati za sanduk; a nosioci stadoše, i reče: momče! tebi govorim, ustani. 15I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj.

16A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreći: veliki prorok iziđe među nama, i Bog pohodi narod svoj. 17I otide glas ovaj o njemu po svoj Judeji i po svoj okolini.

18I javiše Jovanu učenici njegovi za sve ovo. 19I dozvavši Jovan dva od učenika svojijeh posla ih k Isusu govoreći: jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo? 20Došavši pak ljudi k njemu rekoše: Jovan krstitelj posla nas k tebi govoreći: jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo?

21A u taj čas iscijeli mnoge od bolesti i od muka i od zlijeh duhova, i mnogima slijepijem darova vid. 22I odgovarajući Isus reče im: idite i kažite Jovanu što vidjeste i čuste: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi čiste se, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima propovijeda se jevanđelje. 23I blago onome koji se ne sablazni o mene.

24A kad otidoše učenici Jovanovi, poče narodu govoriti za Jovana: šta ste izišli u pustinji da vidite? Trsku, koju ljulja vjetar? 25Šta ste dakle izišli da vidite? Čovjeka u meke haljine obučena? Eto, koji gospodske haljine nose i u slastima žive po carskijem su dvorovima. 26Šta ste dakle izišli da vidite? Proroka? Da, ja vam kažem, i više od proroka;

27Jer je ovo onaj za koga je pisano: eto ja šaljem anđela svojega pred licem tvojijem koji će pripraviti put tvoj pred tobom. 28Jer vam kažem: nijedan između rođenijeh od žena nije veći prorok od Jovana krstitelja; a najmanji u carstvu Božijemu veći je od njega.

29I svi ljudi koji slušahu i carinici opravdaše Boga, i krstiše se krštenjem Jovanovijem; 30A fariseji i književnici odbaciše svjet Božij za njih, i ne htješe da ih on krsti.

31A Gospod reče: kakvi ću kazati da su ljudi ovoga roda? I kakvi su? 32Oni su kao djeca koja sjede po ulicama i dozivaju jedno drugo i govore: svirasmo vam, i ne igraste, žalismo vam se, i ne plakaste.

33Jer dođe Jovan krstitelj koji ni jede hljeba ni pije vina, a vi kažete: đavo je u njemu; 34Dođe sin čovječij koji i jede i pije, a vi kažete: gle čovjeka izjelice i pijanice, druga carinicima i grješnicima. 35I opravdaše premudrost sva djeca njezina.

36Moljaše ga pak jedan od fariseja da bi objedovao u njega; i ušavši u kuću farisejevu sjede za trpezu. 37I gle, žena u gradu koja bješe grješnica doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese sklenicu mira; 38I stavši sastrag kod nogu njegovijeh plakaše, i stade prati noge njegove suzama, i kosom od svoje glave otiraše, i cjelivaše noge njegove, i mazaše mirom.

39A kad vidje farisej koji ga je dozvao, reče u sebi govoreći: da je on prorok, znao bi ko i kakva ga se žena dotiče: jer je grješnica. 40I odgovarajući Isus reče mu: Simone! imam ti nešto kazati. A on reče: učitelju! kaži.

41A Isus reče: dvojica bijahu dužni jednome dužniku, jedan bješe dužan pet stotina dinara a drugi pedeset. 42A kad oni ne imadoše da mu vrate, pokloni obojici. Kaži koji će ga od njih dvojice većma ljubiti. 43A Simon odgovarajući reče: mislim onaj kome najviše pokloni. A on mu reče: pravo si sudio.

44I okrenuvši se k ženi reče Simonu: vidiš li ovu ženu? Ja uđoh u tvoju kuću, ni vode mi na noge nijesi dao; a ona suzama obli mi noge, i kosom od glave svoje otr. 45Cjeliva mi nijesi dao; a ona otkako uđoh ne presta cjelivati mi nogu.

46Uljem nijesi pomazao glave moje; a ona mirom pomaza mi noge. 47Zato kažem ti: opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta ima malu ljubav.

48A njoj reče: opraštaju ti se grijesi. 49I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: vjera tvoja pomože ti; idi s mirom.

50