‏ Luke 9

1Sazvavši pak dvanaestoricu dade im silu i vlast nad svijem đavolima, i da iscjeljuju od bolesti. 2I posla ih da propovijedaju carstvo Božije, i da iscjeljuju bolesnike.

3I reče im: ništa ne uzimajte na put, ni štapa ni torbe ni hljeba ni novaca, niti po dvije haljine da imate. 4U koju kuću uđete ondje budite i odande polazite.

5I gdje vas ne prime izlazeći iz grada onoga otresite i prah s nogu svojijeh, za svjedočanstvo na njih. 6A kad iziđoše, iđahu po selima propovijedajući jevanđelje i iscjeljujući svuda.

7A kad ču Irod četverovlasnik šta on čini, ne mogaše se načuditi, jer neki govorahu da je Jovan ustao iz mrtvijeh, 8A jedni da se Ilija pojavio, a jedni da je ustao koji od starijeh proroka. 9I reče Irod: Jovana ja posjekoh; ali ko je to o kome ja takova čudesa slušam? I željaše ga vidjeti.

10I vrativši se apostoli kazaše mu šta su počinili. I uzevši ih otide nasamo u pustinju kod grada koji se zvaše Vitsaida. 11A narod razumjevši pođe za njim i primivši ih govoraše im o carstvu Božijemu i iscjeljivaše koji trebahu iscjeljivanja.

12A dan stade naginjati. Tada pristupiše dvanaestorica i rekoše mu: otpusti narod, neka idu na konak u okolna sela i palanke, i nek nađu jela, jer smo ovdje u pustinji. 13A on im reče: podajte im vi neka jedu. A oni rekoše: u nas nema više od pet hljebova i dvije ribe; već ako da idemo mi da kupimo na sve ove ljude jela? 14Jer bijaše ljudi oko pet hiljada. Ali on reče učenicima svojijem: posadite ih na gomile po pedeset.

15I učiniše tako, i posadiše ih sve. 16A on uze onijeh pet hljebova i obje ribe, i pogledavši na nebo blagoslovi ih i prelomi, i davaše učenicima da razdadu narodu. 17I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše komada dvanaest kotarica što im preteče.

18I kad se jedanput moljaše Bogu nasamo, s njim bijahu učenici, i zapita ih govoreći: ko govore ljudi da sam ja? 19A oni odgovarajući rekoše: jedni vele da si Jovan krstitelj, a drugi da si Ilija; a drugi da je koji ustao od starijeh proroka.

20A on im reče: a vi šta mislite ko sam ja? A Petar odgovarajući reče: Hristos Božij. 21A on im zaprijeti i zapovjedi da nikome ne kazuju toga 22Govoreći da sinu čovječijemu treba mnogo postradati, i da će ga starješine i glavari sveštenički i književnici okriviti, i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati.

23A svima govoraše: ko hoće da ide za mnom neka se odreče sebe i uzme krst svoj i ide za mnom. 24Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je; a ko izgubi dušu svoju mene radi onaj će je sačuvati. 25Jer kaku će korist imati čovjek ako sav svijet pridobije a sebe izgubi ili sebi naudi?

26Jer ko se postidi mene i mojijeh riječi njega će se sin čovječij postidjeti kad dođe u slavi svojoj i očinoj i svetijeh anđela. 27A zaista vam kažem: imaju neki među ovima što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide carstva Božijega.

28A kad prođe osam dana poslije onijeh riječi, uze Petra i Jovana i Jakova i iziđe na goru da se pomoli Bogu. 29I kad se moljaše postade lice njegovo drukčije, i odijelo njegovo bijelo i sjajno.

30I gle, dva čovjeka govorahu s njim, koji bijahu Mojsije i Ilija. 31Pokazaše se u slavi, i govorahu o izlasku njegovu koji mu je trebalo svršiti u Jerusalimu.

32A Petar i koji bijahu s njim bijahu zaspali; ali probudivši se vidješe slavu njegovu i dva čovjeka koji s njim stajahu. 33I kad se odvojiše od njega reče Petar Isusu: učitelju! dobro nam je ovdje biti; i da načinimo tri sjenice: jednu tebi, i jednu Mojsiju, i jednu Iliji: ne znajući šta govoraše.

34A dok on to govoraše dođe oblak i zakloni ih; i uplašiše se kad zađoše u oblak. 35I ču se glas iz oblaka govoreći: ovo je sin moj ljubazni, njega poslušajte. 36I kad se čujaše glas nađe se Isus sam. I oni umučaše, i nikom ne javiše ništa u one dane od onoga šta vidješe.

37A dogodi se drugi dan kad siđoše s gore srete ga mnoštvo naroda. 38I gle, čovjek iz naroda povika govoreći: učitelju! molim ti se, pogledaj na sina mojega, jer mi je jedinac: 39I gle, hvata ga duh, i ujedanput viče, i lomi ga s pjenom, i jedva otide od njega kad ga izlomi; 40I molih učenike tvoje da ga istjeraju, pa ne mogoše.

41I odgovarajući Isus reče: o rode nevjerni i pokvareni! dokle ću biti s vama i trpljeti vas? Dovedi mi sina svojega amo. 42A dok još iđaše k njemu obori ga đavo, i stade ga lomiti. A Isus zaprijeti duhu nečistome, i iscijeli momče, i dade ga ocu njegovu.

43I svi se divljahu veličini Božijoj. A kad se svi čuđahu svemu što činjaše Isus, reče učenicima svojijem: 44Metnite vi u uši svoje ove riječi: jer sin čovječij treba da se preda u ruke čovječije. 45A oni ne razumješe riječi ove; jer bješe sakrivena od njih da je ne mogoše razumjeti; i bojahu se da ga zapitaju za ovu riječ.

46A uđe misao u njih ko bi najveći bio među njima. 47A Isus znajući pomisli srca njihovijeh uze dijete i metnu ga preda se, 48I reče im: koji primi ovo dijete u ime moje, mene prima; i koji mene prima, prima onoga koji me je poslao; jer koji je najmanji među vama on je veliki.

49A Jovan odgovarajući reče: učitelju! vidjesmo jednoga gdje imenom tvojijem izgoni đavole, i zabranismo mu, jer ne ide s nama za tobom. 50I reče mu Isus: ne branite; jer ko nije protiv vas s vama je.

51A kad se navršiše dani uzeća njegova, on namjeri da ide pravo u Jerusalim. 52I posla glasnike pred licem svojijem; i oni otidoše i dođoše u selo Samarjansko da mu ugotove gdje će noćiti. 53I ne primiše ga; jer vidješe da ide u Jerusalim.

54A kad vidješe učenici njegovi Jakov i Jovan, rekoše: Gospode! hoćeš li da rečemo da oganj siđe s neba i da ih istrijebi kao i Ilija što učini? 55A on okrenuvši se zaprijeti im i reče: ne znate kakvoga ste vi duha; 56Jer sin čovječij nije došao da pogubi duše čovječije nego da sačuva. I otidoše u drugo selo.

57A kad iđahu putem reče mu neko: Gospode! ja idem za tobom kud god ti pođeš. 58I reče mu Isus: lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda: a sin čovječij nema gdje zakloniti glave.

59A drugome reče: hajde za mnom. A on reče: Gospode! dopusti mi da idem najprije da ukopam oca svojega. 60A Isus reče mu: ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace; a ti hajde te javljaj carstvo Božije.

61A drugi reče: Gospode! ja idem za tobom; ali dopusti mi najprije da idem da se oprostim s domašnjima svojijem. A Isus reče mu: nijedan nije pripravan za carstvo Božije koji metne ruku svoju na plug pa se obzire natrag.

62