‏ Mark 12

1I poče im govoriti u pričama: posadi čovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i načini kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. 2I kad dođe vrijeme, posla k vinogradarima slugu da primi od vinogradara od roda vinogradskoga. 3A oni uhvativši slugu izbiše ga, i poslaše prazna.

4I opet posla k njima drugoga slugu; i onoga biše kamenjem i razbiše mu glavu, i poslaše ga sramotna. 5I opet posla drugoga; i onoga ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a jedne pobiše.

6Još dakle imaše jedinoga svojega milog sina, posla i njega najposlije k njima govoreći: postidjeće se sina mojega. 7A vinogradari rekoše u sebi: ovo je našljednik, hodite da ga ubijemo, i nama će ostati očevina njegova.

8I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. 9Šta će dakle učiniti gospodar od vinograda? Doći će i pogubiće vinogradare, i daće vinograd drugima.

10Zar nijeste čitali u pismu ovo: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla; 11To bi od Gospoda i divno je u našijem očima? 12I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda; jer razumješe da za njih govori priču; i ostavivši ga otidoše.

13I poslaše k njemu neke od fariseja i Irodovaca da bi ga uhvatili u riječi. 14A oni došavši rekoše mu: učitelju! znamo da si istinit, i da ne mariš ni za koga; jer ne gledaš ko je ko, nego zaista putu Božijemu učiš; treba li ćesaru davati harač ili ne? Hoćemo li dati ili da ne damo? 15A on znajući njihovo licemjerje reče im: što me kušate? Donesite mi novac da vidim.

16A oni donesoše. I reče im: čij je obraz ovaj i natpis? A oni mu rekoše: ćesarev. 17I odgovarajući Isus reče im: podajte ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu. I čudiše mu se.

18I dođoše k njemu sadukeji koji kažu da nema vaskrsenija, i zapitaše ga govoreći: 19Učitelju! Mojsije nam napisa: ako kome brat umre i ostavi ženu a djece ne ostavi, da brat njegov uzme ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu.

20Sedam braće bješe: i prvi uze ženu, i umrije bez poroda. 21I drugi uze je, i umrije, i ni on ne ostavi poroda; tako i treći. 22I uzeše je sedmorica, i ne ostaviše poroda. A poslije sviju umrije i žena. 23O vaskrseniju dakle kad ustanu koga će od njih biti žena? jer je za sedmoricom bila.

24I odgovarajući Isus reče im: zato li se vi varate što ne znate pisma ni sile Božije? 25Jer kad iz mrtvijeh ustanu, niti će se ženiti ni udavati, nego su kao anđeli na nebesima.

26A za mrtve da ustaju nijeste li čitali u knjigama Mojsijevijem kako mu reče Bog kod kupine govoreći: ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? 27Nije Bog Bog mrtvijeh, nego Bog živijeh. Vi se dakle vrlo varate.

28I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako se prepiru, i vidje da im dobro odgovara, i zapita ga: koja je prva zapovijest od sviju? 29A Isus odgovori mu: prva je zapovijest od sviju: čuj Izrailju, Gospod je Bog naš Gospod jedini; 30I ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem i svom dušom svojom i svijem umom svojijem i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest. 31I druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veće od ovijeh nema.

32I reče mu književnik: dobro, učitelju! pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugoga osim njega; 33I ljubiti ga svijem srcem i svijem razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju žrtava i priloga. 34A Isus vidjevši kako pametno odgovori reče mu: nijesi daleko od carstva Božijega. I niko više ne smijaše da ga zapita.

35I odgovori Isus i reče učeći u crkvi: kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? 36Jer sam David kaza Duhom svetijem: reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima. 37Sam dakle David naziva ga Gospodom, i otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga s radošću.

38I govoraše im u nauci svojoj: čuvajte se književnika koji idu u dugačkijem haljinama, i traže da im se klanja po ulicama, 39I prvijeh mjesta po zbornicama, i začelja na gozbama. 40Ovi što jedu kuće udovičke, i lažno se mole Bogu dugo, biće još većma osuđeni.

41I sjedavši Isus prema Božijoj hazni gledaše kako narod meće novce u Božiju haznu. I mnogi bogati metahu mnogo. 42I došavši jedna siromašna udovica metnu dvije lepte, koje čini jedan kodrant.

43I dozvavši učenike svoje reče im: zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju koji meću u Božiju haznu. Jer svi metnuše od suviška svojega; a ona od sirotinje svoje metnu sve što imaše, svu hranu svoju.

44