‏ Mark 4

1I opet poče učiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora ući u lađu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora. 2I učaše ih u pričama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:

3Slušajte: evo iziđe sijač da sije. 4I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ga. 5A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah izniče; jer ne bijaše u dubinu zemlje:

6A kad obasja sunce, uvenu, i budući da nemaše korijena, usahnu. 7I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.

8I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto. 9I reče: ko ima uši da čuje neka čuje.

10A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu priču. 11I reče im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva; 12Da očima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.

13I reče im: zar ne razumijete ove priče? A kako ćete sve priče razumjeti? 14Sijač riječ sije. 15A ono su kraj puta, gdje se sije riječ i kad je čuju odmah dođe sotona i otme riječ posijanu u srcima njihovijem.

16Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad čuju riječ odmah je prime s radošću; 17Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju riječi radi, odmah se sablazne.

18A ono su što se u trnju sije koji slušaju riječ, 19Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zaguše riječ, i bez roda ostane. 20A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju riječ i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.

21I govoraše im: eda li se svijeća užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne? 22Jer nema ništa tajno što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izići na vidjelo. 23Ako ima ko uši da čuje neka čuje.

24I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom mjerite onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate. 25Jer ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

26I govoraše im: tako je carstvo Božije kao čovjek kad baci sjeme u zemlju; 27I spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on. 28Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu. 29A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.

30I govoraše: kakvo ćemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj ćemo ga priči iskazati? 31Ono je kao zrno gorušično koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji; 32A kad se posije, uzraste i bude veće od svega povrća, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.

33I takovijem mnogijem pričama kazivaše im riječ koliko mogahu slušati. 34A bez priča ne govoraše im ni riječi. A učenicima osobito kazivaše sve.

35I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu. 36I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim. 37I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni.

38A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo? 39I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.

40I reče im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere. I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?

41